Peking – notes from the road

Gužva. Horde ljudi. Rječine ljudi!

Djeca bez pelena. Imaju otvor na guzi. Da lakše piške i kakaju, gdje god stignu. Majke ih vode na povezima, slično kao pse na uzici.

Stari dio grada izgleda nevjerojatno siromašno. Ljudi žive u malim, prenatrpanim, zidanim barakama, bez kanalizacije. Pažnju mi odvlači nekolicina pasa na krovu jedne od baraka. Zatvoreni u mali kavez, laju kao luđaci. Ne želim razmišljati o njihovoj sudbini. U tom času pored nogu mi je brzinom ‘brzih i žestokih’ projurila mala žuta maca. Run Forest, run! Spasila se je. Pomislim.

Sivilo. Plava boja neba teško može probiti smog nad gradom. Čak me i mobitel upozorava na nečisti zrak. Air quality indeks nije good.

Uz gužve, sivilo i prljavštinu, “savršeno” ide vrućina i neopisiva sparina. Glupačo, ljeti se ne putuje na asfalt! Nemam volje za živjeti, a kamoli popesti se na Kineski zid, koji me očekuje.

Smještena sam u turističkoj uličici nedaleko Zabranjenog grada. Od jutra do mraka njome meandrira neopisiva količina ljudi. Ljudi koji ovdje uglavnom dolaze jesti. Vafli, sokovi umjetnih boja, pekinška patka ‘to go’, sladoledi u obliku zečice Miffi. Jedu sve. Iznutrice, papke, žlundre, kukce, sve se kuha u loncima. KFC i žuti klaun su tu. Starbucks isto. Moderno.

Čekam u banci satima kako bih promijenila novce. Svega desetak ljudi ispred mene. I dva sata čekanja. Sporost birokracije ‘jede’ jadne, smušene djelatnice.

Engleski nitko ne razumije. Ali baš ništa. Sva sreća da su oznake u gradu i javnom prijevozu na engleskom pa se lako snalazim.

Sjedam u restoran u nadi da ću pojesti dobre noodlese. Ipak sam u Kini. Na radiju svira božićna inačica Marije Čeri iako je sredina srpnja. Na TV-u repriza utakmice. Kroacija protiv Engleske. Na stolu je soljenka u obliku plastične mačke koja neumorno maše šapom. Imam dojam da mi se smije u facu. Joj, daj prestani!

Metro, busevi, trolejbusi. Sve je tu. I vozi krcato punom parom. U moru raznih prometala, mnoge vidim po prvi puta. Izgledaju kao autići za djecu. Mali, ko’ kutije šibica. Mnogi samo s tri kotača.

Zabranjen grad je prepun ljudi, tko bi reko’. Šteta što i oni nisu zabranjeni. Nekoliko stotina metara se vučem oko sat-dva, jer ne možeš lijevo. Ni desno. A bome ni pregaziti svjetinu. Aaaa!

Svi djeluju zbunjeno. Ili sam to samo ja?

Žene izgledaju kao djevojčice. Nose razne ukrase na glavi. Najbolje su mi male vjetrenjače. Kada hodaju one se okreću. Možda tako mjere brzinu vjetra.

Moda je priča za sebe. Platforme su hit, valjda da su malo više. Sve nespojivo je hit. To mi se čak i sviđa. Peppa pig je velika faca u Kini. The power off Peppa’ majice nose i veliki i mali. Jako cool.

Zabranjeni su svi mediji i društvene mreže koje život znače. Nema Googla, G-maila, Facebooka, Instagrama, You Tubea, Twittera… samo Yahoo funkcionira, ne kužim kako.

Grad je unatoč prljavštini i sivilu prepun zelenih površina. Svaki car je imao i ostavio neki park iza sebe. Dobro da je. Jer gdje bi inače masa starije ekipe svakog jutra vježbala Tatjanu Matijaš TAI-CHI. Vikendom su na cesti. Ispred kuće. Kartaju ili igraju mahjong.

Kineski zid je golemost. Kao i sve u Kini. Odlučila sam se za udaljeniji dio koji nije toliko turistički eksploatiran. Teško je riječima opisati hrpu kamenja. Slika isto ne prenosi dobro doživljaj. Tišina i pogled na još i još, su apsolutno očaravajući.

Zid me oduševio. Ali i ubio. Kapitulirala sam nakon 6 kilometra penjanja i spuštanja. Na “sitnih” +40. Znoj i cijeđenje. Ubitačno sunce. Definitivno manje očaravajuće slike penjanja na zidće.

Osim vrućine ništa me drugo u gradu nije “uzelo”. Ili obuzelo. Nisam se našla sa čajniz pipl. A kroz ljude ja gledam sve. Jer oni su meni sve. Hvala vam na tih nekoliko dana. Teško da ću se vratiti.

Ni Hao. Xie xie. I ajd ća.

About the Author / Petra

Petra. Poglavica nemirnog duha i još nemirnijih nogu. Blesava. Preglasna. Jednom se živi sistem djevojka. Putuje, fotka, snima i piše. Za Vas.

Leave a Reply

Your email address will not be published.