Japan – Totalno drukčiji od drugih

Japan. Potpuno drugačiji od svega što ste ikada vidjeli. Potpuno drugačiji od svega što ćete ikada vidjeti. I doživjeti. Potpuno svoj. Lud. Otkačen. Šaren. Prenapučen. Kaotičan. Magičan. Mističan.

Dobro došli u zemlju izlazećeg sunca i najluđih noćnih provoda!

Nakon 12 sati leta napokon slijećem u Tokio. Entuzijazam i uzbuđenje zamijenio je umor i nervoza. Hoću normalnu kavu, topli tuš i krevet.

Na migracijskom gužva. Red od minimalno 300-tinjak ljudi Japanci rješavaju u nekoliko minuta. Nevjerojatno. Ti ljudi rade. Ozbiljno rade! Mašu rukama, nogama, skaču, viču, usmjeravaju ljude. Kakva predanost poslu! Nešto opasno nije u redu s njima. Možda su teorije o križanju Japanaca i malih zelenih zaista točne.

A ja sam očito križana s nekim sado-mazo stvorenjem opasno smanjene inteligencije. Umjesto kava-tuš-krevet varijante u Tokiu ja onako spržena od leta kupujem kartu za brzi vlak do Kyota. Još 3 sata vožnje. Ponekad mi se teško objasniti. Tuka je možda najkraći i najtočniji izraz.

Brzi vlakovi su još jedan od dokaza da Japanci nisu čisti human. Ti bijeli, nosati space shuttleovi točni su u minutu. Ako se slučajno dogodi da kasne nekoliko sekundi, onda se vozač najčešće ubije. Zbog nekoliko sekundi kašnjenja?! Kažem vam, nešto opasno ne valja s ovom ekipom.

Stanice su prepune ljudi. Svi nekamo žure. Svatko u svom filmu. Muškarci nose bijele košulje, odijelo i izrazito feminizirane torbe, dok žene njeguju trend stjuardesa-kostimića. Svi uredno nose nekoliko broja prevelike cipele. Omladina je uniformirana školskim odorama. Svi hodaju nekako u krivo. Nekoordinirano i zapetljano. Monty Pyhton i Ministry of silly walks. Možda stvarno jesu vanzemljaci

Gledam brze i lokalne vlakove kako odlaze i dolaze. Bože kolika je to mašinerija! U samo nekoliko minuta prošlo je desetak vlakova. Trčim s jednog parona na drugi kako bi ih snimila. Iako se nikad nisam palila na vlakove, u ovom trenutku se osjećam kao Sheldon. Probudio se mali geek dječarac u meni kojeg ovi prizori strašno uveseljavaju. Takav osjećaj veselja (i uzbuđenja) obično imam samo kada uđem u slastičarnicu.

Sve je sterilno i čisto. U vlaku možeš jesti s poda. Jurimo preko 300 km na sat. Putem u kronično umornoj ekstazi promatram krajolik. Na svakom ćošku, između ulica, zgrada, tvornica, bejzbol igrališta, gdje god se ukaže prilika za malo zelene površine, raste riža. Nema ovdje neobrađenih površina. A ni neobranih maslina.

Kyoto je drevna prijestolnica Japana. Uspavana ljepotica naspram 24 sata budnog Tokia. Stari dio grada je preslika reklame za Snickers. One u kojoj Mr. Bean glumi samuraja pa padne s krova.

Uskim uličicama prepunim hramova i pagoda prolaze lijepe gejše. Ima nešto mitsko u tim konobaricama bijelih lica. Profinjeno. Dostojanstveno. Privlačno. Čak i nastrano pomalo. Ili je to samo moja križana glava?

Bambusova šuma, Fushimi Inari Shrine, Nishiki tržnica, Yasaka pagoda, Zlatni hram, Nara, blizina Osake… samo su neke od veselja koje Kyoto pruža mnogobrojnim posjetiocima.

Doživjeti potres u zemlji koja godišnje u prosjeku ima preko 400 potresa nije ništa neuobičajeno. No doživjeti potres od 6,1 po Richteru je doživljaj koji se pamti.

Kyoto je u vrijeme mog posjeta odlučio biti restless skoro kao ja. Tresao se nekoliko dana uz veliku drmavu kulminaciju koja je nažalost odnijela i nekoliko ljudskih života. Taman sam izašla iz vlaka, dvije – tri minute do 8 sati ujutro kada mi se tlo zatreslo pod nogama (nažalost ne od fatalne ljubavi na prvi pogled). Na prvu nisam shvatila što se događa. Stala sam i pogledala u vlak koji se po automatici zaustavio. Sve se treslo. Vlak, žice, stanica. Mobiteli su počeli ludo vibrirati i stati nam putem tele-operatera glasne alarmne poruke o potresu. Nekoliko sekundi ludog osjećaja. Nije bio strah u glavi, niti panika. Samo uzbuđenje. Veliko uzbuđenje i nalet adrenalina.

– Kako cool!!! Daj još malo!, pomislim kada se sve smirilo.

Booože Petra! Opet se ne mogu objasniti.

Vraćajući se prema Tokiu plan je bio stati uz jedno od 5 jezera koje okružuju Mt. Fuji, najprepoznatljiviji simbol Japana kao i provesti nekoliko opuštajućih dana u jednom od brojnih ryokan-a u okolici. Kao i svi moji planovi, ovaj je otpao u startu. Zbog oblačnog i kišnog vremena produžila sam prema Tokiu, a Fuji i ryokan ostavila za neke sunčanije i ‘s debljim novčanikom’ dane.

Tokio. Najveća metropola na svijetu. Kaos. Nemir. Najluđe noći. Nema spavanja. Nema stajanja. Život 300 na sat. Pijani biznismeni. Francuske sobarice. Masaže sa sretnim završetkom. Dečki koji izgledaju kao djevojke. Roboti. Kung Fu pande. Mad Max. Hello Kitty. Godzilla. Pachinco & Slot. Karaoke. Strip geekovi. Jakuze. Nedostatak prostora. Nemoguća misija.

Dolazim na Tokio station u vrijeme jutarnjeg rush houra. Neviđene mase ljudi meandriraju uokolo poput neke duboke, velike rječetine. Teško se snalazim u takvoj masi. Osjećam da nisam samo izgubljena u prijevodu već i u mjestu i vremenu.

Nakon sat vremena vožnje metroom dolazim do Ikebukura, četvrti u sjevernom dijelu grada poznatoj po igricama ili ti automatima na sreću. Japanci su luuudi za automatima svih vrsta, a posebno onih igraćih. Iz automata ovdje možeš kupiti sve. Naručiti hranu u restoranu, kupiti sladoled u metrou, cigarete, kavu ili piće bilo koje vrste i boje. Kirin se toliko obogatio na njima da je čak i sponzor japanske nogometne reprezentacije na svjetskom prvenstvu. Živjeli automati.

Hotel u mojoj automat-četvrti je veličine kućice za Barbike (lutke Barbike, ne Maju Šuput). Soba ultra tankih zidova od jedva nekoliko kvadrata s kupaonicom koja podsjeća na one iz vlakova. Pametan wc je tu. Ima daljinski upravljač i desetak gumbića. Može vam uz poprilično škakljivi osjećaj oprati čmar u nekoliko varijanti mlazova, može pjevati, sebe oprati, a vrlo vjerojatno i pričati.

Ispred lifta još jedan automat. Ovaj je nešto drugačije prirode. Možete kupiti kupon za jedan od mnogih porno kanala (Night theater) i uživati u besanim noćima sami sa sobom i kosookim djevojčicama.

Izlazim na ulicu u potrazi za novim stativom za fotić. Stari je ostavio dušu i glavu u Kyotu. Najbolje sve je u Tokiu. Najbolji restorani na svijetu. Najbolji sushi. Najbolji chef majstori. Najbolja prometna infrastruktura. Najbolje firme. Najbolji radnici. Najbolji standard. Najbolji život. I najbolji dućani. Robne kuće s tisuće katova. Dućani prepuni stripova i igračaka za odrasle. Pri tome ne mislim na seksi igračke već figurice iz stripova i crtića za kolekcionare. Foto oprema na 8 katova. 8 katova!!! Nikad nisam vidjela toliko foto-opreme na jednom mjestu. Ideš Đurđa! Kupujem zadovoljno novu glavu (za stativ) i odlazim u ‘pitomi’ noćni život Tokia.

Najbolji noćni život je u poslovnoj četvrti Shinjuku. Odlazim u Golden Gai. Kafići su ovdje manji od kućice za lutke. Sve je tako sićušno. Zaista se osjećam ‘Big in Japan’. Pokušavam ugurati svoje debelo dupe u jednu od kutija šibica. Unutra kaos. Nekoliko teško razvaljenih poslovnjaka. Iako je tek 9 sati.

– Pa kud prije društvo?, pomislim.

Naručujem Asahi, lokalno pivo na čijoj reklami sam mislila da je japanska inačica Harry Pottera (kasnije su mi rekli da je to tajni agent). Pivo ništa ne valja. Prelazim na sake, rakiju od riže. Ni do koljena našoj. Nazdravljamo svi skupa iako se ne poznajemo. Tko kaže da su Japanci zatvoren i hladan narod? Baš suprotno! Uz riječ arigato (hvala) moji novi biznis frendovi naučili su me kako reći ‘živjeli’ na japanskom – KANPAI!

Gledam te napačene, pijane i nadasve drage poslovnjake. Razmišljam o tome koliko su istresirani. Očekivanja u Japanu su najveća. Biti bolji, najbolji. Zadovoljiti apsolutno nerealne standarde. Rezultat takvog života je prizor ispred mene. Pijani biznismeni. Pijane djevojke. Traženje bijega u neograničenom ispijanju pive i sake-a nakon posla. Do jutra. Ludost. Traženje zadovoljstva u nerealnom svijetu igara, stripova, crtića i perverznih maštarija u masažnim salonima.

Ponekad je dobro biti malo fjakast, zaključujem.

Tokio je prepun raznih četvrti od kojih svaku možeš istraživati nekoliko mjeseci (i još nećeš sve otkriti i vidjeti). Toliko je golem. Toliko je sadržajan. No ne toliko kulturnim ljepotama (ok ima nešto hramova u Akazaki, starom djelu grada), koliko najluđim mjestima koje ćete ikada vidjeti. Jer najluđe sve je u Tokiu. Animal kafići. Kava sa zecom, sovom, vidrom, letećom vjevericom. Najluđi barovi i restorani. Robot restoran, Alisa u zemlji čudesa, samuraj restoran, Alcatraz, Ninja restoran, sumo restoran… Najluđi dućani. Najluđa moda. Najluđa zabava.

Hrana. Još jedna od ljepota Tokia. Ramen, soba, sushi, riba, miso juha, tempura. Sve je tu. Jesam li spomenula da je to sve najbolje u Tokiu? I najsvježije ikad? I na svakom ćošku dostupno jer restorani su svugdje i posvuda (skoro kao i automati). Nitko ne kuha doma. Svi jedu vani. Moji ljudi. Rapsodija okusa i mirisa.

Tokio je nestvaran grad. Pretjerano lud. Neodoljivo privlačan. Kad si tamo želiš pobjeći od te ludnice. Kada odeš želiš se vratiti što prije. Po još. Još ludosti. Još blještavila i boja koja zasljepljuju. Još nerealnosti i svijeta crtića i manga stripova. Stripova u kojima su heroine gole i ok se seksati s hobotnicom. Jer zašto ne. Još nastranosti. Još fantazija. Još svega onog što normalnom svijetu nije normalno. Jer to privlači. Po još.

I još.

Japan. Potpuno drugačiji od svega što ste ikada vidjeli. Potpuno drugačiji od svega što ćete ikada vidjeti. I doživjeti.

Kanpai ljudovi!

Petra-san  🙂

About the Author / Petra

Petra. Poglavica nemirnog duha i još nemirnijih nogu. Blesava. Preglasna. Jednom se živi sistem djevojka. Putuje, fotka, snima i piše. Za Vas.

Leave a Reply

Your email address will not be published.