Frida je bila moja kraljica

Nema me. Koma sam blogerica. Znam. Protekla tri mjeseca su proletjela. Život mi bježi, ne mogu se nikako uloviti s njime. Iako sam toliko restless.

Jesen je bila divlja. Polatinizirala sam se. U potpunosti. Nije ni čudo kada me ima više po Južnoj i Srednjoj Americi nego kukuruza. Ili krumpira. I poalpakila sam se. Bože kako to zvuči!? Ali istina je. Sada mi i službeno prilaze ljudi i govore da sam u rodu s alpakama. Eto. Do toga je došlo.

Došlo je i do njega.

Meksika.

Ubojitog Meksika.

Sletjeli smo iz Cancuna u Mexico City nešto prije same ponoći. Ulazimo u grad, moja ogromna grupa i ja, bus se probija kroz male mračne uličice. Ponedjeljak je, nema žive duše vani, iako je gradusina dom više od 22 milijuna ljudi. Pa gdje su pobogu svi? Sve je nekako previše prljavo, mistično, sivo, ne izgleda nikako. Turisti u busu zaprepašteni. Petra sretna. Dobrodošla kući.

Iduća 4 dana, plan i program ubitačan. Vidjet ćemo sve. Od apsolutno veličanstvenog Teotihuacana, do ostataka astečkog Tenochtitlana, kuće Fride Kahlo, vozit ćemo se trajineras-ima po kanalima nekadašnjih chinampa, obići lokalne radnje, od tekile do tortilje. Ma sve ćemo upoznati.

Pa i njega…

Meksiko je fascinantan svakom svojom porom. Doslovce. Od ljudi, kuhinje do povijesti, uzelo me je sve.

Ili je samo riječ o previše tequile, mezcala i pulquea?

Ne znam.

Ili je to ona životna faza kada si strgan i rastrgan pa ti je sve ekstra?

Ne znam.

Znam samo da me ovo putovanje potaklo na razmišljanje o sebi. Životu. Svemu.

Pričajući grupi o životnoj drami i ljubavi između Fride i Diega postala sam svjesna koliko sam i sama nigdje. Žena na rubu živčanog sloma. S najvećim osmijehom ikad. Toliko na rubu da joj se priča Fride i Diega čini pomalo običnom, nekako previše normalnom. Iako su oboje bili kronično nestabilni, ovisni, ludi, sjebani.

Petra, wtf?

Zaključujem da sam kao i Frida umjetnička duša i da bolje da previše ne analiziram svoj turbulentni život. Prenijet ću ga na papir. Kao što je ona svoju priču prenijela na platno. Pa kada napokon napišem tu putopisno-autobiografsku knjigu možda je neki dobar psihijatar pročita i odluči me poslati na liječenje i intenzivno promatranje, ako ne bude prekasno.

Frida. Moja kraljica.

Žena je uistinu bila kraljica. Toliko svoja, toliko jaka. Toliko talentirana. Toliko zanimljiva. Pitam se da li je težila tome da joj život izgleda kao scenarij za film. Ili ima nas kojima je normalno toliko dosadno pa se moramo dovesti do ruba da bi nam bilo, kao, dobro. Ali nam ubiti nije ništa dobro.

Trenutno sam nigdje. Ok, da, u Meksiku sam, znam. Ali ostalo…. ne znam.

Izbaciše me iz stana, obitelj je u rasulu, ovisnosti, netrpeljivosti, sve nas razara. Problemi o kojima je teško pisati ovako javno. On je imao infarkt tu noć kada mi je poslao poruku da ga više ne volim. A ja sam u Meksiku, glumim Fridu.

Petra, wtf?

Kad ti je život u rasulu najbolja droza je samozavaravanje, a to su u mom slučaju velike količine etanola. Sva sreća u Meksiku je alkoholiziranje nacionalni sport pa nije bilo teško biti pijan svaku noć. Dani su bili radni, ali noći… Uff meksičke noći. Previše. Previše. Pri tome ne mislim na tequilu. O ne, ne stari moj. Tequila je ništa za mezcal. Stresem se već pri samoj pomisli na taj otrov. Toliko je ubitačno jak. Al’ super je što te brzo i uz malo financijskih izdataka odvodi u željenu fazu tupila.

Dva meksička vodiča, moji kolege s druge strane kugle zemaljske, su moju odabranu moćnu gomilicu (od onih preko 50 ljudi u grupi) odveli u lokalnu pulqueriu. Jer svi provodi, točnije oni domaći, počinju u pulqueriama.

Pulque je ubiti nedestilirana tequila, proizvodi se kao i tequila i mezcal od agave, i nju su pili i stari Asteci. Zato je lokalci toliko vole i nekako se poistovjećuju s njom na posebnoj, nama strancima, ne shvatljivoj valnoj razini. Piće ima mali postotak alkohola, bijele je boje poput mlijeka i blago kiselkastog okusa. Poanta je, da ga popiješ oko litru, dvije. Onda ono lagano fermentira u tvom želucu i ti si high cijelo vrijeme. Nek im bude, ja sam se držala starog, provjerenog recepta. Pivu sijeci s nečim kratkim, visoko-postotno-alkoholnim i brzo ćeš biti “na mjestu gdje je sve po tvom”.

Pulqueria u kojoj smo mi završili prava je rupetina. Doktorice i arhitekti s kojima sam došla tamo nisu ostali ni najmanje šokirani. Ili su to vješto sakrili od mene, Julia i Rodriga, naših lokalnih domaćina. Nekada ekipu ne biraš. Ona dođe sama po sebi. Klikneš s ljudima s kojima u nekim “normalnijim” okolnostima možda ne bi otišao ni na kavu. To putovanja rade. Spajaju nespojivo. Tako je i moja nespojiva ekipa mene skroz ugodno iznenadila. Ima nešto u onoj “kad starci polude”. Ne samo da je DJ radi njih raspalio po 80-tima, što je i nama koji smo rođeni u toj dekadi fantastično leglo, nego ih nisam mogla pratiti ni u jelu ni u piću. Uz cugu svi redom su guštali u lokalnim grickalicama, prženim skakavcima i još nekim teško prepoznatljivim kukcima u mrakači te naše disco-rupe. Kada ti doktori kažu: – To je zdravo, puno antikancerogenih svojstva – onda i ti navališ na skakavce s limetom i kečapom. Jer doktori su rekli. A oni znaju najbolje. Kao.

Uz kukce društvo su nam pravili Captain Cook (s kojim sam imala čast plesati, ne želim se prisjećati tog smrdljivog iskustva), Jack Sparrow, dva transvestita i majka sa djetetom. Ekipa za očevid!

Nastavak večeri… Ne sjećam se najbolje. Tu ću stati. Jer nije pristojno. Dalje. Bolje se braniti šutnjom. Ali da. Meksikanci…. I on je. Pravi, Meksikanac. Moj kolega. Vodič. Ne, nije bilo ništa na što vjerojatno sada pomišljate, sile nečiste! Ne. Ok, istina, završili smo kod njega u stanu kako bih poslušala njegov bend imena Petra Merlin (od kuda mu the fuck Petra?!) na djelu. Dobro praše momci. Neku vrstu Indian Rocka na španjolskom. Triper kombinacija.

I on me je potaknuo na razmišljanje. Kako sam sva izgubljena. I vriti.

Navodno je nama koji smo previše restless uvijek tako. Veli kolega. I on je izgubljen pomalo. Ubiti ne znamo što bismo. Možda kroz putovanja tražimo nešto. Vidi se da je završio filozofski. Tolika dubina mi ne treba. I ne mislim da tražim nešto po svijetu. Putujem jer volim putovati. Barem s time nemam problema. Ali opet…

Možda tražim previše. I od sebe. I od života. Možda sam uistinu samo razmaženo derište koje bi trebalo biti zahvalno što je zdravo. I ima priliku lutati svijetom. Pa meni je ubiti super! Barem tako misli nekoliko tisuća ljudi koji prate ove moje restless nožetine. Al’ život je uvijek puno, puno više od te vanjske, blješteće-sjajne površine.

Ne znam da li ima smisla bilo što od napisanog. Odraz je moje lude glave. Koja je trenutno u kaosu.

Previše smo slični Meksiko. Previše.

Možda nismo jedno za drugo,

ne, ne sigurno nismo…

Al’ da nam je bilo je nezaboravno,

I najbolje… oouuu je!

Za Novu godinu, KUBA. Radno, of kors. Ludnica se nastavlja. I kaos. Bože pomozi glavi ludoj!

About the Author / Petra

Petra. Poglavica nemirnog duha i još nemirnijih nogu. Blesava. Preglasna. Jednom se živi sistem djevojka. Putuje, fotka, snima i piše. Za Vas.

Leave a Reply

Your email address will not be published.