Moj prvi put…

Pijem kavu na terasi svog doma na sjeveru Tajlanda u malenom selu 5km od gradića Chiang Dao. Baš idem tamo gdje nitko ne ide, ali u tome i jest poanta. Htjela sam doživjeti nešto drugačije, autentičnije, jer Tajland nisu samo plaže i more. Tajland je nešto puno više. Kada sam planirala ovaj put, Tajland me najmanje zanimao, više je bio usputna stanica, jer je iz Zagreba najjeftinije doći do jugoistočne Azije preko Tajlanda. Kad putuješ solo, plan se stalno mijenja, pa sam tako ovdje već skoro mjesec dana. Jedan mjesec ostavljam iza sebe i krećem u drugi, zašto to ne bih zabilježila na nekoliko listova papira.

Kad god sam putovala, pisala sam neke svoje misli, osjećaje, zapažanja, ali za sebe. Sada mislim da je vrijeme da to i podijelim sa drugima. Moja priča nije ona “nisam znala što ću sa sobom, što želim, doma mi je grozno”, pa sam otišla. Moja priča je: znam jako dobro što želim, što ne želim, doma mi je predivno i volim svoj Zagreb, ali za života samo želim vidjeti i doživjeti još. Doživjeti stvari koje ne mogu doživjeti doma, upoznati kulture i ljude koje ne mogu upoznati doma sjedeći ispred TV-a ili u svom gradu.

Dugo sam željela putovati na nekoliko mjeseci i iskusiti neko mjesto kao lokalac, ali nisam bila u prilici, što zbog vremena, što zbog novaca, što zbog ostalih pustih izgovora.

U veljači ove godine, probudila sam se sa potpunim planom u glavi i odlučila da je sad pravi trenutak. Imam 29 godina, solo sam, živim s mamom, radim posao na kojem sam dala svoj maksimum i ne vidim se više tu. Netko drugi treba priliku i kad ću ako ne sad. U travnju sam kupila kartu, u listopadu dala otkaz i u studenom se otisnula u svijet. Štedila sam samo nekoliko mjeseci i iako nisam uštedjela koliko sam planirala, shvatila sam to kao dodatni izazov. Za sad mi dobro ide, pazim na budžet, volontiram preko workaway.com-a i time sam si osigurala besplatan smještaj 4 tjedna na Tajlandu. Ovo vam govorim samo zato da vidite da se može, samo se trebate uključiti i istražiti. Nitko od nas koji ovako putujemo ne grca u lovi, samo imamo svoje tehnike snalaženja. Jeftini hosteli se mogu lako naći, upoznajte lokalce i naoružajte se strpljenjem. Posložite prioritete. Koji je vaš motiv putovanja?

” Tajland nisu samo plaže i more, Tajland je nešto puno više… ”

Krenula sam od Bangkoka i već su me oderali za taxi do hostela. Već se vidi neiskustvo. Ovo mi je prvo daleko solo putovanje. Bila sam jako umorna nakon skoro 24h putovanja, pa mi se nije dalo gubiti vrijeme javnim prijevozom. Negdje sam pročitala da je taxi cca. 1000 bahti, on je meni naplatio 700, pa sam mislila da sam na konju. Kasnije sam saznala da ne bi trebala platiti više od 500 bahti i obavezno tražiti taximetar. No dobro, lesson learned! Došla sam do hostela u popodnevnim satima, naravno to nije ono što sam bukirala, ali platila sam 3 noći 180 kuna. Mogla sam prihvatiti situaciju ili probati utjerati pravdu “rukama i nogama” (ne mislim na mlaćenje), engleski baš ne razumiju. Prihvatila sam situaciju i bilo mi je super. Gladna ko’ pas, što ću nego Mc’donalds. Nisam spremna danas riskirati, kažem sama sebi. Beauty sleep nakon puta je trajao do 22h. “Puš pauza” do ponoći. Došao je on: imam li upaljač. Moj prvi prijatelj, britanac, sladak momak. Upoznajemo se i sutradan provodimo jutro zajedno obilazeći hramove, šetnjom i koristeći javni prijevoz. Ako se ikad nađete u Bangkoku, toplo preporučam vožnju autobusom. Za istu relaciju bus ćete platiti 15 bahti, a tuk-tuk 300 za dvije osobe, pa vi izračunajte, a iskustvo nemjerljivo. Lokalci idu na posao, uspostavljaju komunikaciju, sve ih zanima, slikaju se, a u busu muzika na najjače, sve hitovi.

Taj kratki boravak u Bangkoku još sam više kratila upoznavajući druge solo putnike, kušajući hranu i opuštanjem uz pivicu. Nisam htjela previše lutati, jer ću se ionako vratiti, pa sam krenula dalje.

TIP:

Ako želite sigurno preći cestu, pratite školarce u uniformama, oni će vam pomoći

Ne pokušavajte se ljubiti u tuk-tuku, opasno po jezik

Hvatam let iz Bangkoka za Ko Samui, uzimam transfer do luke i brod do Koh Phangana za 500 bahti. Domaći letovi se mogu naći po cijenama nešto kao Ryanair u Europi, a ako želite drugačije iskustvo, izbor autobusa je velik, samo što se vozi i do 10 sati.

Na Koh Phangan-u sam našla volonterski posao u malom resortu sa 18 bungalova. Dobila sam super sobu i motor na raspolaganje u zamjenu za 3-4 sata rada. S obzirom na to da da ne vozim, izašli su mi u susret sa hranom kad je trebalo. Michael je Australac sa tajlandskom adresom zadnjih 6 godina. Ima divnu trogodišnju djevojčicu imena Da, koja nas je uveseljavala svaki dan. Njegova djevojka Ai je Tajlanđanka, vesela i draga sa slabim engleskim, ali kad se malo popilo svi smo se dobro razumjeli.

Prva 3 dana na otoku sam proplakala. Iz mene se slijevalo. Mix i intenzitet emocija je bio ogroman. Ne znam uopće kako da to opišem. Takvo oslobođenje, čišćenje, sreća, ponos, zahvalnost, pa i tuga, sjeta. Nisam ni znala što sve držim u sebi, ali osjećaj je bio pozitivan. Oduzme te to ostvarenje snova, a još nisi ni svjestan da je krenulo, da si na putu, na svom putu i da nemaš pojma što te još sve čeka.

Društvo se skupilo, dva volontera iz Slovačke i dvoje iz Brazila. Mogu reći da sam stekla nove prijatelje. Ni gostiju nije manjkalo. Kako je od 14 dana, 10 dana padala kiša, bili smo osuđeni jedni na druge. Uglavnom smo vrijeme trošili ispijanjem alkohola i igranjem biljara. Nešto lijepog vremena provodili smo u gradu Thongsala, na plažama otoka, u barovima i istraživanjem prirode.

Thongsala obiluje dućanima, tržnicama, hostelima i barovima. Subotnji market nemojte propustiti. Živa glazba sa ritmovima Bob Marleya, ulična hrana i jeftina odjeća na jednom mjestu.

Meni najdraži bar, 10 minuta hoda od našeg resorta, jest Top rock bar. Ako imate sreće, vidjet ćete predivan zalazak sunca. Odličan Thai ambijent, sa super mjuzom, izborom hrane, pića i koječega.

Još bolje mjesto za opuštanje je Hide on High bar, do kojeg ćete teško doći, ako niste dobar vozač motora. Mi smo išli sa pickup-om, pa smo se prilično “nadrndali” do tamo. Pogled je predivan. Još je bolji uz bocu lokalnog piva i smotuljka dobro poznate biljke u ovim krajevima.

Pješčane plaže su posvuda, lako dostupne, ali svakako preporučam rentanje skutera za obilazak otoka (cca. 250 bahti/dan). Izgubiti se ne možete i na koju god stranu krenete vidjet ćete prekrasne plaže, palme i ostalu egzotiku kakvu i očekujete. Meni je trebalo nekoliko dana da to shvatim. Možda mi je kiša promijenila dojam, ali nekad mislim da je nas Hrvate jako teško zadovoljiti prirodnim ljepotama. Osobno pješčane plaže ne volim, valovito more me ne privlači da se bacim i zaronim, a i morske životinje tome ne pridonose. Kako god bilo, lijepo je doživjeti, treba samo znati to iskoristiti na drugi način i uživati. Za mene je to ljuljanje na ljuljačkama na plaži sa vjetrom u kosi ili ležanje u hammock-ici sa knjigom u ruci.

Život na otoku je dosta živ. Često se partija. Svaki mjesec, za vrijeme punog mjeseca, mladi backpackeri dolaze na Full Moon party. Meni zapravo ništa spektakularno. Party na plaži, komercijalna glazba, malo housea, malo transa, ali si na Tajlandu, piješ iz kantice i to je špica.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Došla je Gea. Geu sam upoznala nekih 2 tjedna prije puta u tajlandskoj ambasadi u Zagrebu. Izmijenile smo kontakte i počele čavrljati o planu i programu. Bile smo sigurne da je to prvi put da se upoznajemo, dok njezina mama nije prepoznala moje ime i prezime. Naši starci su nekad bili dobri prijatelji, tate su nam zajedno radili prije nekih 25 godina i išli smo na obiteljske izlete zajedno. Čvrsto vjerujem da se sve događa s razlogom. Slučajnosti ne postoje. Dok sam na otoku, prolazi točno 9 godina od tatine smrti i vjerujem da ju je poslao da ne budem sama, a i da netko pazi na nju blesavu dok pada s motora.

Rana se inficirala, pa smo otišle u lokalnu bolnicu. Simpatično osoblje poslalo nas je u novu zapadnjačku bolnicu, koju su, vjerujem, otvrili zbog posjetitelja Full Moon party-ja. Bolnica top, usluga vrhunska, čekanja nije bilo. Za 50ak eura su sredili moju Geu, dali antibiotike i tablete protiv bolova na komad. Sve je ok, možemo dalje.

TIP:

Obavezno uzmite putno osiguranje, jer nikad ne znate

First Western Hospital na Koh phanganu surađuje sa osiguravajućim kućama, pa ne morate gubiti vrijeme u lokalnoj bolnici

Tajland je naravno poznat i po tajlandskom boksu i gdje god se nađete naići ćete na teretane, boksačke ringove i večernje borbe. Dosta ljudi koje sam upoznala dolazi na Tajland samo zbog toga. Prije slavne nezgode gore navedene i mi smo se našle u ringu. Sasvim slučajno (iako ne postoje slučajnosti), skrivajući se od kiše, završile smo na treningu kod Chinna u Muay thai Chinnarach thai boxing kampu. Chinn je vrhunski, iskusni trener, boksač i vlasnik kampa. Svi treneri su tako pristupačni da nam uopće nije bilo neugodno ispasti budale. Trening je trajao samo sat vremena, a činilo se kao cijela vječnost. Nikad me nisu zanimale borilačke vještine, ali već nakon par udaraca iz mene je proizašao dugo čuvani talent. Putovanja te uvijek tjeraju da se odvažiš. Već samim time što putuješ, izašao si iz svoje sigurne zone i spreman si na nove stvari. Toliko sam se i namlatila da mi je natekao zglob. Chinn zadovoljan, zadovoljna i ja. Talijanka sa tajlandskom putovnicom (nisam sigurna koja je tu kombinacija u pitanju) krenula je tako samo putovati i kad se okušala u thai boksu, zaljubila se u sport, našla posao i ostala. Tamo je već mjesec dana i ne zna koliko će ostati. Nisam upoznala osobu na Koh phanganu koja nije rekla da se zaljubila u thai boks. Doslovno tim rječima. A čini mi se da su to bile i moje riječi nakon jednog zamaha koljenom.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Osim boksa, popela sam se na najviši vrh Koh phangana. Khao Ra se nalazi na 630 m i nudi najljepši pogled na cijeli otok i tajlandski zaljev. Tako bar kažu. Put koji vodi do gore nerijetko ne izgleda kao put. Isprepleteno granje, korijenje, moglo bi vas navesti na krivi put ili dovesti u nedoumicu. Table sa oznakama preostale metraže, uzmite sa rezervom. One vam jedino mogu biti orijentir da ste na dobrom putu. Putem će vas pratiti zvukovi kakve u svom dvorištu sigurno niste čuli, ali ne dajte se smesti. Zadnjih 100-tinjak metara ušli smo u oblake. Zvuk vjetra koji ih nosi u sekundi nestane i nastane tišina. Stanite i poslušajte tišinu. Kao da ste zašli u neku drugu dimenziju. Dimenziju duhova. Mi nismo vidjeli nikakav pogled, nikakvo more ni otok, ali smo dobili osjećaj da smo puno više, dobili smo nešto drugo.

Sportske tenisice, majica za presvući i boca vode su vam dovoljni. Štapovi će vam smetati jer ste nerijetko na sve četiri. Ja sam se popela u starkama i haljini za plažu, jer su me dečki odveli na prepad. Nas vrijeme nije poslužilo, ali definitivno nije umanjilo doživljaj i pozitivnost iskustva. Sve ide od onoga kako vi gledate na situaciju. Nogice smo osvježili u malom brzacu koji se nalazi na početku “staze”. Samo tišina i šum vode… dođu kao cjelodnevni spa za um i tijelo.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Krećem na sjever. Opraštam se od Gee i dečkiju, na brodu u Ko Samui-ju i letim za Chiang Mai. 2 sata leta prolazi brzo i dolazim na autobusni kolodvor. Za samo 40 bahti i 2 sata vožnje možete doći do Chiang Dao-a. Zelena sjedala, spušteni prozori, ventilatori iznad glave, ogledalo i lamperija duž stropa autobusa, lokalci i ja. Bit će ovo interesantna vožnja. Vozač je obaviješten kamo idem i sigurno će mi na vrijeme najaviti gdje moram izaći.

Popila sam Dramine, jer ono, nikad ne znaš. Rijetko kad mogu spavati u busu, pogotovo na novim destonacijama. Želim sve vidjeti, ne želim ništa propustiti. Činjenica je da sam ustala u 5.30h taj dan i da su Dramine ovoga puta imale najveći utjecaj. Spavam ko’ klada. Budim se, gledam na sat, vozim se već 3 sata. Hmm..? Okrećem se i pitam djevojku iza sebe: “Chang Dao?” Moram li reći da slabo priča engleski? Pokušava mi objasniti moju situaciju, razumijem jedino podignuti palac koji je okrenut u suprotnom smjeru i pokazuje iza njezinih leđa. Prošli smo Chiang Dao prije sat vremena. Sva još uspavana, počinjem se smijati, jer se meni ovakve stvari ne događaju. Što mi drugo preostaje nego smijati se. Putovanja se sastoje od bezbroj ovakvih situacija, kao kad sam se izgubila u Parizu i završila u afričkoj ghetto četvrti. Jesam li rekla da se meni ovakve stvari ne događaju?

Djevojka mi govori da idem sa njom i izlazimo na njezinoj “stanici” usred ničega. Cesta, džungla i nekoliko kućica, baraka. Okreće par telefonskih brojeva i govori da bus za nazad prolazi u 16h. Ok, imamo 20 minuta. Pažljivo gleda na cestu da ne bi bus prošao, jer ga moraš zaustaviti. U principu stanice ne postoje, samo kažeš vozaču gdje da stane.

Zove se Pim i ima 17 godina, slatka je. Odmah me dodala na facebook i pomno prati dalje svaki moj korak. Neizmjerno sam joj zahvalna. Kada me pospremila u autobus, vozač mi je dao kartu i rekao da je ona već platila. Okrećem se iza sebe, ne bih li je još jednom vidjela. Karma. Ljetos sam jednoj gospođi u zagrebačkom tramvaju platila kartu. Ni ona nije izašla gdje je trebala. Zapričale smo se i zamislila se. Platila sam joj kartu samo zato što sam par sati prije toga ružno izignorirala prosjaka (ne debila, ne klošara) i bilo mi je grozno. Dobila sam priliku da to ispravim, pa sam to i učinila. Karma.

Stigla sam napokon u Chiang Dao. I dalje se smijem. Na pultu informacija pitam djelatnika za Chiang Dao Home hostel. Nitko nema pojma, a meni naravno mobitel baš sad nije funkcionalan. Govori mi: “Sjedni tu, pričekaj, sve ćemo srediti”. Nakon 10-ak minuta, on je na telefonu sa mojim domaćinom Suntanom kod kojeg idem volontirati. Sve je rješeno. Info djelatnik zatvara informacije autobusnog kolodvora i sjeda sa mnom ponovno u bus. Ne moraš ništa platiti, bez brige. Ostavlja me ispred nekakve radnje i viče good luck.

5 kilometara od Chiang Dao-a, napokon sam u hostelu i iskustvo počinje, ono po što sam došla. Pravo, čisto, autentično..

Dočekuje me dvoje volontera iz Litve i prvi gost hostela, Ossie iz Engleske. Suntan je na vrhu planine i upoznat ćemo se tek sutra. Ossie ima 54 godine, znanstvenik genetike koji je prije 10 mjeseci odlučio da se dosta naradio u životu i da do penzije ima još 12 godina koje želi provesti na putu. 4 godine u Aziji, 4 godine u Južnoj americi i 4 godine u Africi. 3 puta se ženio i kaže da još nije naučio lekciju, ali da mu je drago, da mu je troje djece od iste žene i to ove zadnje. Često i djecu vodi na putovanja, dobar je tata. Prisjeća se svog prvog velikog putovanja sa 18 godina. Stopirao je Bliskim Istokom, proveo godinu dana u Indiji. Tako je opušten i jednostavan.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Upoznala sam Suntana. Inače je iz Bangkoka, doselio je u Chiang dao sa suprugom prije 6 godina. Ona je frizerka, bivša aerobik trenerica. Suntan kaže da je bivša, jer je stara. Ona ima 46, on 43 godine. Slatki su.

On samo želi da hostel zaživi, pa treba pomoć volontera. Predivna kuća sa terasom, vrtom, puna potencijala. Ideje se samo nižu, a on sve upija, želi naučiti. Jako cijeni pomoć stranaca i velikodušan je. Želi da se osjećam kao kod kuće, pa imam sve na raspolaganju, bicikl, hranu, kuhinju, veš mašinu. Svako jutro donosi doručak i brine da mi nikad nije dosadno.

Posjetili smo Chiang Dao tržnicu koja se održava svakog utorka. Birali smo ručnike, posteljinu i hammock vreću. Toliko je uzbuđen oko toga da izaziva i u meni sreću što sam dio toga. Ručnike i hammock sam ja odabrala.

Stalno me vozika okolo i vodi kod svojih prijatelja, na ručkove i upoznavanja. Mislim da se voli malo i praviti važan kako ima prijatelje strance i jedini u selu zna nešto engleskog. Naravno, nitko mu ne zamjera. Želi da iskusim pravi autentični Tajland. Vidjeti iz prve ruke kako žive skromne tajlandske obitelji, kako provode vrijeme i kako se zabavljaju, pravo je iskustvo putovanja.

Njemu ništa nije teško, ionako je vodič. Ima svoju trekking agenciju i često je na Doi Luang Chiang Dao planini. Doi Luang znači velika planina, a Chiang Dao grad zvijezda. Možete samo zamisliti pogled i zvjezdano nebo na 2175 metara. Jedva čekam!

Okružena sam prekrasnim krajolikom, skroz je drugačija vibra ovdje na sjeveru. Ljudi su pristupačniji i nekako bolji, mirniji. Svugdje se osjećam ugodno i sigurno, iako sam jedini stranac. Doslovno nisam vidjela nijednog drugog putnika. Toliko je još toga za vidjeti.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Izrazila sam želju za posjet nekoj školi ili sirotištu. Nije trebalo više od nekoliko minuta Suntanu da sve organizira. Pokupili smo Oi, njegovu suprugu i uputili se prvo u vrtni hram, ne klasični. Hram u prirodi, na otvorenom. Tajlanđani vjeruju da puštanje riba u jezero ili rijeku donosi sreću i pozitivne duhove. To je bilo za sirotište prema kojem smo krenuli. Obišli smo hram i pritom spasili kornjaču koju je Suntan pronašao na cesti ranije tog dana. Oi kaže da je najsretnija kad je tu i da uvijek plače kada vidi da neki ljudi jedu kornjače. Htjela ju je ostaviti u hramu na sigurnom.

Putem do sirotišta prolazimo šumu bambusa, a prati nas vedro nebo i Doi Luang s kojeg ne možeš maknuti pogled. U vožnji nas Oi zabavlja pjevanjem i nabrajanjem engleskih riječi koje zna. Right-left (pokazujući suprotno), tree, garden, toto (turtle), me happy, temple, mountain. Mina, how you say, big tree, a lot, beautiful? – woods, forrest! – yes, thank you. Obožavam njezin entuzijazam. Kao malo uzbuđeno, neiskvareno dijete. Tako nam je malo potrebno za smijeh i sreću.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Došli smo do sirotišta. Samo troje djece nas je dočekalo. Troje najmlađih jer su ostali u školi. Jako su dobro zbrinuti. Uz pomoć dobrih ljudi izgradili su prekrasan veliki prostor i park. Tu su dječica bez adekvatne roditeljske skrbi, bez roditelja, a u većini slučajeva HIV pozitivni. Najmlađi anđeo ima 8 mjeseci i taman se probudila. Vizija je podignuti ih na najbolji mogući način kako bi mogli biti samostalni. Svima je osigurano obrazovanje i uopće ne sumnjam u njih i njihov uspjeh. Ostavili smo sitne poklone i ohrabrujuće poruke. Ostavili smo trag i puno ljubavi za njih. Ono što me najviše oduševilo jest ljubav lokalaca. Oi i Suntan su zaista dobri ljudi i svjesni da iako i njima zna biti teško, uvijek postoje potrebitiji. Ono što mi često zaboravljamo.

Zbog dječjih prava i pravila njihove neprofitne organizacije, zamolili su me da ne objavljujem fotografije djece, tako da ću taj dio ostaviti za sebe. Donirati i posjetiti možete i vi. Potražite na facebook-u Baan Mitratorn & Princess Uboltrana School.

Preostaje mi još 10-ak dana ovdje, prije nego krenem opet put Bangkoka. Ne znam što mi Suntan još sprema, ali sigurna sam da ću uživati. Veselim se svakom novom danu u ovom okruženju, toliko je nepredvidivo da je i običan boravak u vrtu prava avantura.

Odoh farbati kućice za ptičice, a vi me i dalje pratite i putujte sa mnom. Ma zapravo, putujte sami i napišite svoju priču.

 

Mirnine pustolovine možete pratiti na njezinom Instagram profilu: @balon_travelove

Tags
,

Related Blogs

mirna putovanje
Posted by Petra Fruk | January 18, 2018
Moj prvi put… 2 dio
Nikad nisam bila nešto od pisanja. Iz zadaćnica sam uvijek dobivala brižne trojke. Bila sam i jedna od onih koja je uvijek govorila kako svi odmah postanu putopisci i fotografi...
error: Content is protected !!