“Jeste li osjetili gdje pripadate?” – Volontiranje u Ruandi, Marijanova priča

Dragi moji,

ovo je prvi put da netko piše kao gost na mom blogu i jako sam hepi da ovaj predivan tekst mogu podijeliti s vama… Zašto sam pitala baš volontera Marijana, mog bosanskog druga iz Ruande, da podjeli s vama svoje volontersko iskustvo? Najbolje da pročitate u nastavku, neću ga previše hvaliti, mlad je još da se ne umisli preveć… zna on koliko ga volim!

Marijane hvala ti!

Pišem ovo svim nepoznanicima i nepoznanicama, ali isto tako poznanicima i poznanicama, jer vjerujem da će te pročitati. Vjera je relativna stvar.

Jeste li osjetili ikada da vas nešto vuče, a ne znate pravi razlog, jednostavno znate da trebate uraditi ono što osjećate? Za vas koji znate, onda isto tako znate kako se osjećam, a za vas koji ne znate, pokušat ću vam u narednim rečenicama pojasniti.

Bijaše to davne 1998. godine, btw. dok ovo pišem u pozadini mi tuče Jain – Makeba, pa se nemojte ljutiti u koliko budem sporije pisao, jer dolazim u napast da se mrdam poput polumrtve jegulje. Da se vratim na ’98. točnije 2.2. dotične godine. Budim se ja kao vrlo mlad, svega 4 (slovima: četiri) godine, i jurcam kao Ruski projektil prema dnevnom boravku iz sobe. Jutro je, to znam, oko pola sedam, ili što bi rekli oni bliže moru, šes’ ipo. Imao sam običaj svako jutro zagrliti mamu, i nastaviti sa životom svojim, mladim, tada. No, to jutro nešto je bilo potpuno drugačije, mama sjedi na stoličici (hoklica u svijetu, oklica u Bosni), i plače, jeca, rida. Dijete, kao dijete, ništa ti nije jasno, gledaš u nju, pa niz sebe, uz sebe, opet u nju, i onda krenem i ja plakat. Nisam ja plakao jer sam bio tužan, nego mama plače, pa da ne plače sama. U među vremenu, dolazi i sestra, inače mlađa od mene, utrčava u dnevni, vidi mamu i mene kako plačemo, pa i ona otpočne svoju dionicu. Dok se mama nije smirila, nismo ni mi, oko pola 9 je mama nadošla, da, da dva sata je plakala, a da ja nisam znao zašto. Onda mi je rekla, „Vjeko je ubijen.“ Inače, Vjeko je moj ujko, koji je ubijen u Ruandu, 1998. 31. 1. Budući da sam se isplakao, a i nisam poznavao svoga ujku, na žalost, nisam imao više razloga za plač. Ali tada se u meni probudilo ono ranije u tekstu što sam naveo, točnije na samom početku, nešto te vuče. Mene je tako vukla Afrika, Ruanda, Kivumu.

Da se vratim, nakon što smo se smirili, mami sam rekao, da, ja dječarac, da ću otići u Afriku, u mjesto gdje je ujko ubijen, gdje je sahranjen, i gdje je živio. Ona se samo nasmiješila, polu bolno, polu radosno s izrazom lica, dijete moje, lijepo je maštati. Spominjao sam ja to kasnije, godinama, ali svaki puta bi bilo, hoćeš, hoćeš. Osjećaj koji me pratio 20. godina, poprimio je svoju formu 28.9.2016. u obliku avionske karte. Do duše kartu koju sam bukirao zaboravio sam kupiti, pa sam morao kupiti drugu direktno. No, bilo kako bilo, izašlo me jeftinije. Tako sam ja svojim roditeljima saopćio u 12. mjesecu 2016. godine, kako idem u Afriku. Ćaći su se usta otandrljila (jedan lokalni bosanski izraz), a mami napunile oči suzama. A onda je uslijedilo pitanje, jesi ozbiljan? Kao i do sadašnjih godina, kao svaki puta kada sam to govorio, a vi bi rekli hoćeš, hoćeš.

Cijeli sam se život tražio, gledao koja mi je svrha i cilj. Pronašao sam tu svrhu i cilj kada sam sletio na Afričko tlo, Kigali. Tu započinjem ja, pravi ja. Izlazim s aerodroma, poslije manjih problema oko izdavanja vize (kojih 45 minuta sam bio zadržan), a moj jaran Ivica me čeka raširenih ruku. Dobro, nije baš raširenih, više su bile smotane ispred njega, ili kako se razumljivije kaže, prekrštene u predjelu pleksusa. Sa širokim osmjehom na licu što me vidi, dobro ajde nije ni toga bilo, ali je bio sretan to sam siguran. Ili se barem nadam da je tako. No bilo kako bilo, dočekao me. Pruža ruku, stišće ju kao pravi drvosječa, počinjem plaviti u licu, ali sam nabacio kiseli osmjeh i rekao Hvaljen Isus, dok sam slušao krckanje zglobova. Odgovara on meni sa Uvijek bio hvaljen. Krećemo prema parkiralištu, i govori mi, tipično za nas Bosance, aj ti tamo, dok ja obavim nešto ‘vamo. Sada se vi pitate, kud tamo, a što ‘vamo. Vidiš onaj bijeli veliki auto? -Vidim. -Idi sjedi, sada ću ja. Kada vam u Bosni netko kaže da ide nešto obavit, a kreće se u nepoznatom pravcu, i nije bitno što je to, najčešće valja nešto platiti. Tako je i bilo, Ivica išao platiti parking. U koliko se pitate zašto sam ga pozdravio sa Hvaljen Isus, to je zato što sam katolik, studiram teologiju, a i Ivica je fratar, naš misionar provincije Bosne Srebrene, već 27. godina u Africi. Prvo je boravio u Ugandi, župa Rushoka (Rušoka), a nakon toga, poslije ubojstva mog ujke, Vjeke, traži premještaj od biskupa u Kivumu, župu moga pokojnog ujke. Što je i dobio, 2003. godine. Točno, dobro ste izračunali, 14. godina je u Ruandi, Kivumuu. Da se vratim, jer vidim da sam vas pogubio. Sjeda i on u auto i idemo prema Kivumuu, selu na 1900 m nadmorske visine, zrak rijedak k’o kafa u moje tetke. Odmah smo se zapričali, nismo se mogli ugasiti. Šalim se naravno, Ivica nije tip osobe koja priča puno, on puno više čini, i slab je na riječima, barem onim koje se njega tiču. Skroman čovjek iz Bosne, veliki jaran, i kako ja volim reći moj drugi ćaća. Da ne bude zabune, pričali smo mi, ali više ja nego on, njegovo je pitanje, a moj malo duži odgovor. Ipak, niti on, niti ja nismo Petra (ili kako ju Ivica zove Peeetra). On vam je čovjek koji je britka jezika, iskrena i otvorena srca, da svijetli ne bi ga mogli gledati. Ali na izvan je mr. policeman, ili prije soldier. Stvar zašto ga ja volim jest što smo se odmah našli, on mene zafrkava, ja njemu vratim i obratno. Pitali su me, kako me ne zasmeta kada me krene zafrkavati. Nije istina, zasmeta me, zasmeta, kao pad tečaja japanskog jena. Pa zar bi rekao da mi je drugi ćaća, ako bi me smetalo. Druga stvar kod njega je što je sposoban, jako sposoban, susretljiv, savjetodavan (poput institucije koja ne postoji), čovjek na kojega se možeš osloniti i znati da te neće zavaljat’, ili izmaknuti. Takav je naš Ivica, skroman, jednostavan, samozatajan, a samo je knjiga o njemu napisana. Možete misliti koliki čovjek mora netko biti kada se za njegova života napiše knjiga. Eeej bolan, živ čovjek i knjiga o tebi napisana, ajde mi vi recite nekog tko je živ, a da ima knjiga o njemu, i to ne autobiografska?

Raspriča se ja, nema veze, vjerujem da vam nije dosadno. I tako stigli smo u Kivumu, sutra dan otišli u Ugandu, i onda su počele moje obaveze po koje sam došao. Do duše, nisam došao baš po te, ali Bože moj, čudni su putevi Gospodnji. Išao sam ja u školu, u vrtić, stalo mi auto pred granicom s Burundijem, razvalio Ivici kutijicu od tic-taca, umalo izgubio ključeve od auta, itd. Živopisna je Afrika, moja Ruanda.

Osjećaj koji sam dobio na početku, držao me cijelo vrijeme, ali posebno kada sam došao na grob svog ujke, ajme koji su to osjećaji, koja je to emocija. Evo da vam ispričam, u biti, samo ću vam zalijepiti sa svoje Facebook stranice, jer sam tamo otvorio svoje srce:

Fra Ivica me poslao da odnesem sestri čitanja za današnju misu. I dok sam se spuštao prema crkvi razmišljao sam o tome koliko sam sretan što sam ovdje, koliko mi je Bog dao milosti da dođem, koliko sam se nadao dolasku i upoznavanju svega onoga za što se ujko borio, i za što je na kraju dao život. Dolazim tako do sestre i dajem joj čitanja i nakon kraćeg razgovora ju molim da uđem u crkvu. Ona sva sretna (kakvi Afrikanci i jesu) govori da pođem s njom. Pritom me pita znam li tko je bio Vjeko. Kada sam joj rekao da mi je ujak, njezin se osmjeh pretvorio u polu bolni, ali sretan izraz lica. Kaže mi kako trebam biti ponosan na njega, na ono što je činio za one koje su svi napustili, i svoju ljubav ovjekovječio smrću. Živio je za druge i dao svoj život za njih. Dolazimo polako do vrata crkve, prvo osjećam trnce, pa sam se potpuno naježio, a kada sam prošao kroz vrata lavina emocija me pritišće, ne želim plakat, susprežem suze, ali su jednostavno jače od mene. Stajem ispred groba i plačem kao dijete. Sestra mi nakon 3 minute govori, velika je hrabrost tvoja što si ovako pokazao ono što osjećaš. Sjedim pored groba 20 minuta, a suze ne prestaju teći, sreća, tuga i bol su izmiješani, bore se za prevlast, a ja ih sve puštam, puštam da me pobjede. Razmišljam o onome o čemu sam razmišljao dok sam išao prema crkvi, samo dublje. Koliko sam ja dao drugima? Koliko sam puta samo povrijedio nekoga? Koliko sam puta izigrao nečije povjerenje? Koliko puta nisam bio tu za drugoga da dam utjehu, smiraj, ljubav, nadu u bolje danas i sutra? A on jest, on je sve to dao i još više. Spozna čovjek koliko je predan materijalnom, koliko je izgubljen u svijetu, koliko je jadan i mizeran, te traži sreću u površnim stvarima. Spoznao sam svoju izgubljenost u ovom jednom trenutku, u ovom čovjeku zvanom padiri Vjeko od svojih garonja.

Pronašao sam sebe tamo, shvatio da je ono što sam čekao 20. godina imalo svoj smisao, otići ću kad-tad, govorio bi svojim roditeljima, i jesam, otišao sam. Bio sam na tom mjestu na kojemu sam želio biti od svoje četvrte godine. Sada mi je jasno zašto je ujko govorio, ako ja odem tko će se brinuti za moje garonje. Zašto ih je toliko volio, zašto ih Ivica toliko voli. Zašto ih ja toliko volim.

Dragi prijatelji, pokušao sam ovaj tekst napraviti zanimljivim za vas, reći zašto sam otišao tamo, i na jedan šaljiv način opisati bol i tugu koju sam osjećao, i koju osjećam. Tako mi je lakše. Sada vam želim reći kako odlazim tamo sljedeće godine, ako Bog da da se sve odvije po planu, 9.11. 2018. letim za Kivumu. Još nešto, knjiga koju pišem izlazi na godinu, iskreno se nadam, jer sam promijenio koncept, i vjerujem kako će biti spremna. S toga, dragi čitaoče, obraćam se tebi, kao pojedincu. Slijedi svoje snove, slijedi ono što želiš bez obzira na sve i svakoga. Ja jesam, i dovelo me tamo gdje želim ostati zauvijek, u moju Afriku. Puna banana, avokada, marakuje, papaje, kivana, a povrh svega graha. Nepregledna pješčana polja, zasađene terase, tisuću brežuljaka, i milijuni osmjeha. Nigdje nije kao u mojoj Bosni, i mojoj Ruandi.

Kada dođeš tamo, dragi čitaoče, ili ćeš se vratiti, barem kao turist, ili se nećeš vratiti nikada. Ja hoću, ali ne kao turist, nego kao misionar, kao čovjek koji će biti na korist drugome, kao što je to bio moj ujko, kao što je to sada moj jaran Ivica. Skromni, samozatajni, plemeniti ljudi, kojima je drugi na prvom mjestu. Oni su moji junaci, oni su moji heroji.

Murabeho, komera! Marijan.

Marijan MilanovićĐakovo

Pješčana polja, tisuću brežuljaka, i milijuni osmjeha. Nigdje nije kao u mojoj Bosni, i mojoj Ruandi.

Related Blogs

Posted by Petra Fruk | November 2, 2017
Moje ljeto u Ruandi – volontiranje u Centru Oca Vjeke
Hello ljudovi! U prošlom postu sam vam odgovorila na neka od pitanja vezana za osnovne informacije volontiranja u Africi – što, kako, gdje i od kuda krenuti. Za sve vas...
Vodič za volontiranje u Africi – Što, kako, gdje i od kuda krenuti
Posted by Petra Fruk | November 2, 2017
Vodič za volontiranje u Africi – Što, kako, gdje i od kuda krenuti?
Dragi moji! Veliki pozdrav iz sela Kivumu u Ruandi i doma oca Vjeke, koji danas vodi fra Ivici Perić, bosanski fratar o kojem ću vam pisati nešto kasnije. U zadnjih...
error: Content is protected !!