Moje ljeto u Ruandi – volontiranje u Centru Oca Vjeke

Hello ljudovi! U prošlom postu sam vam odgovorila na neka od pitanja vezana za osnovne informacije volontiranja u Africi – što, kako, gdje i od kuda krenuti. Za sve vas koji biste željeli otići volontirati u Ruandu u Centar Oca Vjeke kod fra Ivice, donosim vam svoje iskustvo i detaljnije informacije što vas tamo čeka.

Centar Oca Vjeke & fra Ivica Perić

Cijela priča vezana za Oca Vjeku, bosanskog fratra, nevjerojatna je… za napisati knjigu ili snimiti američki triler. Nije američki, ali dokumentarni film o životu i djelu fra Vjeke, redatelja Jakova Sedlara, možete pogledati  OVDJE.

Ukratko: Vjeko je 1983. stigao u Ruandu te u selu Kivumu izgradio samostan, školu i ambulantu. Jedini je stranac koji je za vrijeme rata u Ruandi, 1994. godine, ostao uz svoje župljane i pomagao svima bez obzira na vjeru ili plemensku pripadnost. Ta njegova velikodušnost i ustrajnost da pomiri zaraćena plemena Tutsi i Hutu stajale su ga života. 1998. godine ga je, nakon čak dva pokušaja atentata, ubio do danas nepoznati ubojica, ispalivši 7 metaka u njega. Pokopan je u župnoj crkvi u Kivumu, koju je sam izgradio.

Nasljeđuje ga fra Ivica Perić, također bosanski fratar, koji je do Vjekinog ubojstva bio misionar u Ugandi. Ono što je zapanjilo stanovnike Kivuma, a i mene, koliko je Ivek (kako sam ga prozvala od milja) sličan pokojnom Vjeki. Mnogi ga i danas u selu zovu Vjeko, a i meni je nekoliko puta, posebno nakon par piva, koje smo redovno cugali, izletjelo Vjeko, umjesto Ivica.

Prije odlaska u samostan kod fra Ivice, bila sam malo uplašena. Nikada nisam bila pretjerano religiozan čovjek i crkva mi ne predstavlja mnogo. S Bogom mogu pričati doma ili bilo gdje kada smo već kod toga. Lajava sam, glasna i pretjerano društvena. Psujem, jebajga, i ukratko, nisam dobra mamina curica. Zato me i bilo strah kako ću u samostanu, okružena fratrima, uopće funkcionirati. Ako si i ti jedna/jedan od takvih, ne brini! Fra Ivica je još ‘gori’! Pravi Bosanac, u najboljem smislu te riječi. Izravan, bez dlake na jeziku, čovjek za raju i zajebanciju, na najjače. Čovjek koji prije svega cijeni rad, i samo rad. Čovjek koji vam možda neće sjesti na prvu. Nije ni meni iskreno. A sada, nakon dva tjedna provedenih s njim, mi fali više nego itko! Jedinstven, poseban!

Koliko je opušteno i zabavno u samostanu možete vidjeti iz ovog VIDEA u kojem Ivek i ja pjevamo Pejakovića uz neizostavan zvuk afričkih bubnjeva.

Prijava za volontiranje i viza za Ruandu

Procedura za volontiranje kod fra Ivice u Ruandi je vrlo brza i ne zahtijeva puno vremena. Prvi korak nakon odluke da biste željeli volontirati u Ruandi, je poslati email fra Ivici (možete preko humanitarne udruge  Srce za Afriku na Facebooku, poslati upit te će vam oni dati email od Ivice).

U emailu se ukratko predstavite i napišite razlog zašto biste htjeli volontirati u Ruandi, kada i na koliko dana. Nakon toga će vam Ivica odgovoriti i tražiti da mu pošaljete podatke o letu i sken putovnice, kako bi vam mogao napisati pozivno pismo. Isto vam treba za dobivanje vize, koju ćete ishoditi po dolasku u zemlju.

Prije dolaska trebate aplicirati za vizu online putem aplikacije – vidi  OVDJE  (Ivica će vam uz pozivno pismo poslati upute kako popuniti polja u on line aplikaciji).

Nakon što ispunite aplikaciju, dobiti ćete email s ‘tracking number’ po kojem se gleda vaša prijava za vizu. Nakon 3 dana od on line prijave trebali biste dobiti i potvrdu da vam je viza prihvaćena.

Isprintajte tu potvrdu i pozivno pismo i pokažite ih uz putovnicu po dolasku u zračnu luku u Kigali. Viza se plaća po dolasku u zemlju, ne prije. Cijena vize za Ruandu je 30$ (vrijedi mjesec dana). Ako namjeravate posjetiti susjednu Ugandu (toplo preporučujem), onda je najbolje da aplicirate istim putem za East African Visa. Cijena je 100$ te možete neograničeno puta ulaziti/izlaziti iz Ruande, Ugande i Kenije. Vrijedi 90 dana.

Više o prijavi za volontiranje vidi  OVDJE.

Selo Kivumu

50-tak kilometra udaljeno od glavnog grada Ruande, Kigalija, selo Kivumu mjesto je gdje ćete provesti dane pomažući lokalnom stanovništvu. Svaki kutak zemlje u selu je obrađen kao i u većini prenapučene Ruande (11 milijuna stanovnika na površini dvostruko manjoj od Lijepe Naše!). Većina stanovnika sela ne može priuštiti ni jedan obrok dnevno svojoj obitelji. Žive i hrane se od vlastitog vrta, no zbog velikih suša kao i prenapučenosti, glad je velika.

Što možeš raditi u Kivumu kod fra Ivice?

Osim što možeš hvatati bakice po selu i grliti ih do mile volje ili pak budaliti i igrati se s klincima…… možeš biti i ekšuli koristan! Ovo što je novina u selu je vrtić, otvoren u sklopu Centra Oca Vjeke, u kojem možeš volontirati od ponedjeljka do petka kada je otvoren. Ako se odlučiš za tu opciju dan će ti izgledati ovako:

Buđenje prije 7 sati i odlazak na doručak u 7:00

U 7:30 odlaziš do vrtića (udaljen 5 minuta hoda od samostana), rad s djecom (vrtić je podijeljen u dva dijela – rad s mališanima kroz igru i pjesmu te rad s nešto većom dječicom, učenje brojka i slova kao priprema za školu)

U 10:00 odlazak do kuhinje, pranje ručica i podjela obroka za djecu

Od 11 do 12 još malo pjesme i igre

12:30 povratak u samostan na ručak

Od 13 sati rad s učiteljicama (primarno ih učite engleski u kojemu su jako loše)

Nakon 15:00 sati slobodno za druženje s ostalim volonterima, čitanje ili obilazak sela, odlazak u Kigali i sl.

Večera u 19:15

Spavanje

Kako izgleda podjela obroka dječici u vrtiću, vidi  OVDJE… …a ovako kada previše popapaš pa ti se počne spavati za vrijeme sata – vidi  OVDJE.

Vikendi su slobodni te tada uz pomoć Ivice možeš otići na safari u jedan od mnogobrojnih nacionalnih parkova. Meni je Ivica pomogao s prijevozom do Bwindi NP u Ugandi gdje sam otišla na jednodnevni treking na gorile (platila sam mnogo manje nego da sam išla u organizaciji neke od safari agencija). Spomeni to Ivici u mailu, posebno ako je riječ o gorilama, kako bi ti pomogao s organizacijom izleta.

Ako nisi za rad s djecom, možeš pomagati u lokalnoj ambulanti, posebno ako imaš medicinsku spremu ili iskustvo. Također, ako si dobar u bilo kakvom zanatu, od zidara do stolara, električara ili pak imaš iskustva u informatici i matematici, naći ćeš mjesto u školi odmah! Najbolje da prilikom slanja emaila fra Ivici navedete što ste po struci i kakve afinitete imate, tj. gdje i kako vidite da biste najviše mogli pomoći zajednici u koju dolazite, te će fra Ivica naći najbolje mjesto za vas u samoj župi.

INFO: Centar Oca Vjeke nema sirotište, sva djeca dolaze u vrtić / školu te nakon toga odlaze svojim kućama u selu.

Volonter ili posjetitelj? Troškovi? Smještaj i hrana?

Fra Ivica smatra volonterima sve koji dolaze na duži period, od 3, 6 mjeseci do godine dana. Sve ispod toga smatra posjetiteljima no i oni su dobro došli! Ono što razlikuje volontera od posjetitelja je trošak smještaja i hrane. Svi koji dolaze na duže vrijeme ne moraju platiti ni smještaj ni hranu (kao što je to slučaj u gotovo svim drugim zajednicama).

Smještaj + hrana (3 dnevna obroka) + struja + internet (sve što vam treba u danu) iznosi 10 eura po danu. S obzirom da vam to pokriva sve dnevne potrebe u danu ne morate trošiti više apsolutno ništa. Ako želite cigarete, cugu ili slatkiše to ćete morati pokriti u vlastitom trošku. Cijena velike pive kao i kutije cigareta lokalnih iznosi 1$ dok su slatkiši koji dolar skuplji.

Od ostalih troškova najveći je trošak avio karte do Kigalija. Tu su još viza i cjepivo protiv žute groznice koje morate primiti prije odlaska u Ruandu.

Fra Ivica će vas također dočekati kao i odvesti na zračnu luku u Kigaliju, te nemate trošak prijevoza od/do zračne luke.

O smještaju sam vam pisala u prethodnom članku, skroman je ali pristojan, možete ponijeti svoju posteljinu kako bi vam bilo udobnije spavati kao i ručnike za brisanje.

Hrana je izvanredna! Očekujte da ćete se vratiti s kojom kilom više iz Afrike ‘zahvaljujući’ najboljem kuharu na svijetu Oswaldiju! Oswaldi radi bosanske pite ko pravi Bosančeros, pizze i ostale delicije! Vidi  OVDJE što je drag i skroman.

Više o Oswaldiju pročitaj OVDJE.

Ok, a dojmovi? Kako je volontirati u Ruandi?

Ruanda je oduvijek bila na popisu mojih želja. Prije svega zbog davnog sna, ‘druženja’ u džungli s gorilama. Kako su godine prolazile tako sam ‘otkrila’ Centar Oca Vjeke i počela pratiti rad fra Ivice. Ubrzo su gorile pale u drugi plan i u meni je rasla želja za volontiranjem u Kivumu. Ovo ljeto ta želja je napokon postala stvarnost.

Moj primarni cilj dolaska je bio prikupljanje materijala za projekt koji bi mogao financijski pomoći župi u Kivumu. Cijela realizacija je u tijeku te se nadam da će se projekt na kraju i izrealizirati. Nadam se da ću ubrzo moći podijeliti s vama više informacija o tome.

Osim projekta pomagala sam u volonterima Sonji i Marijanu oko brige za dječicu u vrtiću.

Teško mi je prenijeti sve dojme i osjećaje na papir. Zašto? Zato što je teško opisati poglede male dječice pune ljubavi, nade i beskrajne topline. Poglede pune zahvalnosti zbog jednog osmijeha ili toplog obroka. Poglede koji će te razoružati momentalno. Kevin i još stotine pogleda zbog kojih više nećeš gledati na svijet istim očima. Odrasti ćeš u sekundi i shvatiti koliko si sretan što svaki dan možeš pojesti što poželiš.

Većini dječice u vrtiću jedini obrok u danu je sirak koju pojedu, pogađate, u vrtiću. Malo tko od njih ima sreću da im obitelji mogu priuštiti još koji dnevni obrok. Slatki krumpir ili grah najčešća su hrana. Meso je luksuz. A čokolada? Što je to uopće?!

I kada vidiš da bez obzira na životne uvjete, veliku neimaštinu i bolan Ivekov pogled kada priča kako bi volio da ih sve može nahraniti… bez obzira na sve to i još tisuće problema, ne umanjuju nadu i pozitivu kojom zrače ta ista djeca, zapitaš se… s jedne strane si ogorčen na život i svu tu nepravdu, dok s druge strane nastojiš pronaći smisao u svemu tome.

Teško je… cijelo vrijeme se pitaš koliko uopće doprinosiš svemu i kako je tvoja pomoć beznačajna u moru svih tih problema…

I onda na letu za doma dobiješ Ivekovu poruku:

“Hvala ti što činiš za naše male gare!”

…i shvatiš da su i sama dobra volja i želja za pomoći drugima već velika stvar. Kada bismo svi razmišljali i pokušali makar na nekoliko sati dnevno pomoći potrebitima, bilo oni u Ruandi, Hrvatskoj ili Boliviji, svijet bi bio bolje i ljepše mjesto za život svima nama!

Imam li želju vratiti se? Oooo da, još puno puta! Ovo je bio tek početak… Ivek, sori, nećeš me se tako lako riješiti!

Related Blogs

Posted by Petra Fruk | November 2, 2017
“Jeste li osjetili gdje pripadate?” – Volontiranje u Ruandi, Marijanova priča
Dragi moji, ovo je prvi put da netko piše kao gost na mom blogu i jako sam hepi da ovaj predivan tekst mogu podijeliti s vama... Zašto sam pitala baš...
Vodič za volontiranje u Africi – Što, kako, gdje i od kuda krenuti
Posted by Petra Fruk | November 2, 2017
Vodič za volontiranje u Africi – Što, kako, gdje i od kuda krenuti?
Dragi moji! Veliki pozdrav iz sela Kivumu u Ruandi i doma oca Vjeke, koji danas vodi fra Ivici Perić, bosanski fratar o kojem ću vam pisati nešto kasnije. U zadnjih...
error: Content is protected !!